Kada bi vam netko rekao da je u Grazu osnovano društvo pod nazivom Medienturm i dodao podatak da se ta skupina okuplja u prostorijama bivšeg vodenog tornja, ne dvojim da biste automatski prihvatili priču o tajnoj organizaciji, o posebnoj inicijaciji za ulazak u polje posvećenih i tome slično. Me|utim, nije tako, iako bi se našao dobar broj razloga koji bi mogli potkrijepiti i takvu pripovijest. To više što je organizam tornja oduvijek tražio posebnu životnu disciplinu svojih žitelja. Sjetimo se tragičnog Quasimoda, zvonara središnje pariške katedrale, ili brojnih anonimnih svjetioničara koji su bili prisiljeni izučiti zanat pustinjaka. Drugim riječima, pojedinci ili skupine dobrovoljnih izgnanika morali su prihvatiti – htjeli oni to ili ne – zadaće o kojima užurbana svakodnevica ne brine niti o njima ima pojma. Njihova je percepcija drugačije usmjeravana, ako ništa drugo, promatračka je pozicija nudila povlašteni položaj. Ne samo u pogledu preglednosti nad terenom, nego i zbog neslućenih prednosti nove komunikacije.